Manastir Gornjak
Manastir

Manastir Gornjak

Žagubica, Manastiri

Zadužbina kneza Lazara iz 1380. godine, skrivena u Gornjačkoj klisuri na Mlavi. Vavedenjska crkva moravske škole s trolisnom osnovom i kupola, pećinska kapela Svetog Nikole s freskama. Monaški život neprekinut od osnivanja; Đura Jakšić posvetio manastiru čuvenu poemu.

Manastir Gornjak krije se duboko u Gornjačkoj klisuri, usečenoj u krečnjačke litice uz reku Mlavu, između Žagubice i Petrovca na Mlavi. Okružen strmim stenama, šumom i rekom koja šumi u podnožju, Gornjak je jedan od slikovitije smeštenih manastira u čitavoj Srbiji — i jedan od retkih koji od svog osnivanja nije prekinuo monaški život.

Ktitor i osnivanje

Manastir je podignuo knez Lazar Hrebeljanović, ktitor koji je u poslednjim decenijama pred Kosovo podizao crkve duž Morave i njenih pritoka kao izraze srpske duhovne i kulturne obnove. Gradnja je završena 1380. godine — svega deset godina pre Kosovske bitke u kojoj je knez Lazar poginuo i potom proglašen za sveca.

Gornjak je deo šire grupe zadužbina moravske Srbije, uz Lazaricu u Kruševcu, Ravaničku tvrđavu i Ljubostinju.

Arhitektura — moravska škola

Manastirski kompleks pripada moravskoj školi srpske crkvene arhitekture — stilu koji je cvao upravo u doba kneza Lazara i despota Stefana, poznat po bogatoj kamenom rezanoj dekoraciji, trolisnim osnovama i elegantnim proporcijama.

Vavedenjska crkva (posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice) ima trolisnu osnovu s kupolom — tipičan oblik moravske škole. Zvonik i priprata dodati su naknadno, u kasnijim vekovima obnove.

Kapela Svetog Nikole uklesana je u samu pećinu u klisurastoj steni — jedan od retkih primera srpskog manastirskog graditeljstva u prirodnoj pećini. Ova kapela starija je po poreklu od same Vavedenjske crkve i moguće je da je prethodila osnivanju manastira kao pustinjačko boravište.

Freske

Živopis Gornjaka nije dobro sačuvan — vekovi vlage u klisuri i turbulentna istorija ostavili su traga. U Vavedenjskoj crkvi freske su delimično sačuvane i preslikavane u 19. veku. 1847. godine slikar Živko Pavlović iz Požarevca obnovio je živopis u delu crkve.

Kapela Svetog Nikole čuva najinteresantnije fragmente originalnog slikarstva — uprkos slabijoj očuvanosti, ove freske pokazuju visok kvalitet izvođenja i dragocen su svedok slikarstva moravske epohe.

Đura Jakšić i romantičarski mit

Manastir Gornjak zauzima posebno mesto u srpskoj književnosti 19. veka. Romantičarski pesnik i slikar Đura Jakšić posetio je Gornjak sredinom 19. veka i o toj poseti napisao poemu „Put u Gornjak" — lirski opis putovanja kroz klisuru, susreta s monasima i atmosfere manastira usred divlje prirode. Pesma je bila popularna i doprinela je da Gornjak stekne gotovo legendarni status u srpskoj kulturnoj svesti.

Gornjačka klisura

Manastir je nemoguće posmatrati odvojeno od klisure u kojoj leži. Gornjačka klisura je krečnjačka provalija Mlave — reka je kroz milenijume usekla kanjon s vertikalnim stenama, pećinama i zelenilom koje u leto potpuno zaklanja nebo. Klisura je zaštićena kao prirodno dobro i sama po sebi vredna poseta nezavisno od manastira.

Poseta

Manastir se nalazi uz put koji spaja Petrovac na Mlavi i Žagubicu27 km od Žagubice i oko 13 km od Petrovca. Autobuska linija između ova dva mesta prolazi pored manastira više puta dnevno, što Gornjak čini dostupnim i bez automobila. Parking je dostupan uz ulaz u klisuru.

  1. Noć u Gornjaku — Đura Jakšić

    Stihovi Đure Jakšića, ugravirani na ulazu u manastir:

    Kao bedem tvrdi crna ponoć stoji,
    preko koga preći pust se život boji.
    Pobožna obitelj svetog manastira
    grešnome je telu davno našla mira.
    Onemeše stene, što neme bejahu,
    umuknuše zveri u divijem strahu. -
    Ne miče se listak, šuma ne šumori,
    mrka ponoć preti mrkoj pustoj gori...
    Pa i Mlava pusta uzdiše potmulo,
    da se ne bi njeno uzdisanje čulo.
    Sama u svom strahu priroda se grozi,
    strahovite tajne nema ponoć nosi...
    Uzdrma se kula, zvono se zanija,
    u crkvi se čuje molitvica tija,
    užegu se same pogašene sveće,
    kroz nemo dvorište neki duh proleće.
    Na čelu se bledom, gde je kruna sjala,
    svetiteljska svetlost divno zablistala...
    Tihim hodom prođe kroz dvoranu staru,
    pokloni se triput svetome oltaru,
    pa iščezne opet u ponoćnom mraku...
    Tako care Lazo dohodi Gornjaku!